Kako to rade Škoti..

Škotska je jedna od konstitutivnih država Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske i zauzima severnu trećinu ostrva. Kraljevstvo Škotska je bilo nezavisna država do 1. maja 1707. godine, kada ulazi u zajednicu sa Kraljevstvom Engleskom. Glavni grad je Edinburg. Kada kažemo Škotska, u glavi su nam zelena brda i doline, strme morske obale, čudovište iz Loh Nesa, kiltovi i gajde. Naravno i viski.

Škotska venčanja se ne razlikuju mnogo od venčanja u našoj zemlji, jer obuhvataju obred u crkvi, slavlje posle ceremonije, dosta alkohola, bučne i vesele goste, kumove, venčanicu i sl. Ali ipak ima izvesnih razlika.

Prva od nekoliko upečatljivih razlika jesu gajde. Bez obzira kakvo je venčanje, na kojoj se lokaciji odvija, one su nezaobilazne. Interesantno je da gajdaši ne prestaju da sviraju tokom venčanja. Dok dolaze zvanice, dok mlada prilazi oltaru, kada mladenci izlaze iz crkve, tokom svadbenog veselja, kada gosti prate mladence kući - gajde se uvek čuju. Neki parovi se odlučuju i za škotsku harfu (klarsak) ili gelske pevače, kao dopunu gajdama. U toku svadbenog veselja, osim navedenih, svira i muzička grupa, tzv. kejli. Grupu čine frulaš, dobošar, harmonikaš, flautista i kontrabasista. Oni su tu da atmosferu zagreju starom narodnom škotskom muzikom.

Škoti, kad god im se ukaže prilika, oblače kilt - škotsku suknju, narodnu nošnju iz srednjeg veka. Venčanje nije izuzetak. Prepoznatljivi karo tekstil (tartan) danas se može naći u stotinama varijeteta i svaki klan ima svoju vrstu tartana od kojeg prave svoju narodnu nošnju. Neveste se u većini slučajeva odlučuju za klasičnu belu venčanicu, uz dodatak trake ili mašne od tartana. Inače, jedna od prvih nevesta koje su obukle belu haljinu bila je upravo škotska kraljica Meri, koja se udala za budućeg kralja Francuske Fransoa II. Međutim, njena venčanica izazvala je negodovanje u javnosti, jer je bela u to vreme u Francuskoj bila zvanična boja žalosti. Nevesta na dan venčanja obavezno u cipelu stavlja srebrnjak, da bi je pratila sreća u budućem bračnom životu. Nije retko da škotska mlada pod haljinom nosi podvezicu, naravno sašivenu od tartana. Dok se kod nas zvanice kite ruzmarinom, u Škotskoj je običaj da se koristi vres, jer se veruje da i on donosi sreću.

Posle crkvenog dela venčanja, mladenci i zvanice odlaze na svadbeno veselje, koje može biti ili u restoranu ili u nekom od škotskih zamkova. Piće se služi odmah na početku, ali bez zakuske. Naravno da se pije viski, u neograničenim količinama. Običaj je da kum održi prvu zdravicu, u kojoj mladencima želi sreću i daje poneki koristan bračni savet. Ovaj deo venčanja se može iskoristiti i za jedan drevni običaj, koji se zove “predstavljanje mača”. Mladoženja predstavlja svoju suprugu s mačem svoje porodice (koji će naslediti njihov provorođeni sin) ili mladini roditelji predstavljaju mladoženju sa njihovim porodičnim mačem, u znak prihvatanja u njihovu porodicu. Podrazumeva se da ga time obavezuju da štiti i brani njihovu ćerku.

Nažalost, kada dođe vreme za zakusku, tradicionalni škotski specijaliteti se ne viđaju tako često. Tvrdo kuvana jaja u mesu za kobasice, jagnjeći želudac punjen ovsenom kašom (haggis) ili usoljena haringa, zamenjeni su drugom “savremenijom” hranom. Škotska mašna od tartana može se naći i na svadbenoj torti, koja se pravi od sušenog voća i gomile alkohola. Ima dva sprata, od kojih se jedan posluži, a drugi čuva za rođenje prvog deteta.

U kasne sate, mladenci odlaze svojoj kući, uz pratnju veselih zvanica. Pre nego što će preneti svoju suprugu preko praga, nad glavom joj lome zobeni kolač, od kojeg posle svaka od zvanica proba bar malo. Sveštenik je takođe prisutan, jer osveštava kuću i blagosilja bračnu postelju. Tada, napokon, mladenci ostaju sami, a zvanice se vraćaju slavlju, jer viski i dalje čeka na njih.